VAL BIOGRAFSKIH filmova o pjevačima popularne glazbe sada se sasvim uzdigao na horizontu. Epicentar mu je trenutno u Srbiji, ali vrlo je vjerojatno da će uskoro zapljusnuti i susjedne države. Bez obzira na to što se Jugoslavija raspala, kada su u pitanju kultura i estrada, djeluje da do rata nikada nije ni došlo.

Dapače, djeluje da smo za posljednjih 30 godina u tom smislu postali bliži i sličniji pa samim tim nije isključeno da ćemo uskoro gledati neke filmske verzije života glazbenih (a možda i ne samo glazbenih) velikana poput Olivera Dragojevića, Miše Kovača, Dine Dvornika ili Dražena Petrovića. Dok se to ne dogodi, Hrvatima ostaje da sude, analiziraju, oduševljavaju se i na kraju uče na greškama iz postupaka onih koji u tom za balkansko-regionalne uvjete novom žanru prave pionirske korake.

Nakon Tome i Ace Lukasa, pokojni Džej Ramadanovski treća je ličnost u franšizi rastućeg, za sada samo srpskog estradaversa. Film Nedelja, kako sve vijesti javljaju, “obara rekorde gledanosti”, “traži se karta više”, “čeka se u redu po nekoliko sati na pojedinim mjestima”…

No odgovaraju li u ovom slučaju opća pomama i oduševljenje samoj suštini, odnosno prikazuje li se u kinima zaista film koji nam pruža dobar uvid u to tko je bio Džej Ramadanovski i što je njegova ličnost zapravo predstavljala u našoj zajedničkoj stvarnosti?

Ako je cilj bila lova…

Ako je cilj da se zaradi velika lova na spomenutom valu popularnosti i eksploatira novootkrivena pomama naše publike za ovakvim proizvodima, onda ne možemo reći da film nije uspio. To je hvale vrijedan hustle na koji bi vjerojatno i sam Džej, da se nekim čudom sada pojavi i vidi rezultate, bio ponosan.

Kao Dorćolac, čovjek s ulice koji se morao snalaziti na različite načine kako bi preživio, ne bi mogao ostati imun na foru koju je ova filmska ekipa prodala masama. To je nešto slično kao kada u jednoj sceni samog filma nakon Titove smrti Džej i njegovi prijatelji iz kvarta, umjesto da plaču i tuguju, odmah stupaju u akciju i na stajalištima autobusa dočekuju pripadnike ucviljenog proletarijata te im prodaju ručno rađene značke s Titovim imenom.

Ako je vjerovati autentičnosti ove anegdote, a scenaristi su zaista obavili mnoštvo razgovora s njegovim prijateljima, onda možemo zamisliti Džeja kako se smije, baca im kosku i komentira nešto tipa – “to bre majstori, al ste ošišali ovce, alal vam vera”.

Jer ne treba bježati od istine. Džej jest bio čovjek s ulice, blizak probisvijetima, kriminalcima, kurvama, lopužama, varalicama, margini, i nikada se toga nije stidio niti je ikad sasvim presjekao veze s takvim životom. I to je doprinosilo njegovom šarmu i njegovoj autentičnosti. I djeluje na prvi pogled da ni film to ne pokušava sakriti.

Međutim, gdje je onda začkoljica? Zašto nakon izlaska iz kina imamo dojam da smo uvučeni u igru šibicarenja koja nam je isisala svu lovu iz džepa, a kuglice nije bilo ispod nijedne od tri paklice niti je onaj koji ih je vrtio zapravo bio Džej, koji bi možda ipak da se može vratiti i ovo pogledati, prije samo nezadovoljno huknuo i uhvatio se za glavu.

Glumci su odlični, scenarij i režija ne baš

Da odmah kažemo: uloge Huseina Alijevića Huse i naročito mladog Alena Selimija odlične su i obojica su savršeno pogođena za lik čuvenog pjevača iz dječaštva i mladosti. S druge strane, scenarij i režija kroz koje se kreću i kojima su uvjetovani, nažalost, ne pružaju im mogućnost za više.

Rekosmo već – Džej jest imao teško djetinjstvo i proveo ga je po kazneno-popravnim domovima. Imao je uličnu adolescenciju i mladost provedenu u krimogenom društvu, vrlo često bivajući akter raznih protuzakonitih radnji, ali to nikako nije bilo sve, a, nažalost, gotovo cijela prva polovina filma opisuje nam upravo to.

Osim kratke pjevačke epizode u domu, gdje vidimo malog Selimija kako pjeva i opčinjeno hvata ritam na talambasu, film kao da zaboravlja o kome govori i pretvara se u neku sirotinjsku verziju Scorsesea na Dorćolu, pa pratimo Džeja kako broji lovu s prijateljima, čuva stražu pri šanama i valama, vrti šibice i tu i tamo ulazi u neke avanture s (romskim) djevojkama.

Mnogo prije nego što je to saznala cijela Jugoslavija, Dorćol je već sasvim sigurno znao da je taj čovjek bio radost i čista nepatvorena emocija. Možda su ga drugi Jugoslaveni vidjeli tek u Hajde da se volimo, ali Dorćolci i Beograđani znali su za simpatičnog Roma iz kojeg pjesma i ples jednostavno izbijaju, koji se vješa na oluke i skače na tezge Bajlonijeve pijace i zabavlja narod, koji po beogradskim diskotekama lakonogim plesnim flowom dominira podijem…

Ništa od ovoga se ne prikazuje u Nedelji, a Husa kao iskusan denser svakako je odlično, osim lika, skinuo i Džejeve čuvene plesne pokrete, koji se, nažalost, u filmu vide samo pred kraj. Tako je i s pjesmom, nakon dulje od sat vremena (mjerio sam) u jednom trenutku on tek tako kaže – “e saću malo da pevam”. I kao da se i sam scenarist sjetio – “ah da, pa ovaj lik bi trebao postati jedna od najvećih zvijezda Jugoslavije, mogao bi i zapjevati napokon”.

S druge strane, Dorćol kao scenografija i ambijent, Džejev prirodni habitus, ostaje filmski neiskorišten, moguće zbog skraćenog budžeta, a moguće opet zbog kratkovidosti tvoraca (sad kad su pokupili lovu, možda bude bolje u nastavku – mogli bismo dodati zlobno).

Svaki od tih urbanih mitova je, naravno, u nekom smislu preuveličan, ali za sve one koji nemaju pojma o ovom uskom spletu ulica, koji je istodobno stroga gradska jezgra, ali i zatvoreni lokalni univerzum, ovo je bila odlična prilika da se taj mit utjelovi.

Dorćol na turskom znači raskršće, račvanje četiri puta (dort – četiri, yol – put), i doista, to je dio Beograda u kojem se svjetovi sijeku, gdje jedni pored drugih i jedni s drugima žive profesori, glumci beogradskih kazališta, akademici, političari, muzičari, ali i razni kriminalci, marginalci, sirotinja i, naravno, brojni Romi, od kojih je i Džej potekao.

I osim nekoliko zatvorenih ulica za potrebe snimanja s pokojim starim modelom automobila, nešto slenga i lokalnih fazona, ovaj urbani koloplet ne dobiva potrebnu vizualnu i filozofsku dubinu kojom bi se nekome tko o Dorćolu ništa ne zna dočarala sva njegova osobenost.

Ništa pamtljivo

Nema nijedne memorabilne scene ili replike koja bi se mogla prepričavati. Nema mračne strane uličnog života iako Iso Lero Džamba (Marko Janketić), Džejev rođak i čuveni kriminalac, gotovo otima film od njega. Nema ničeg upitnog, subverzivnog ili provokativnog u svemu tome pa je čak i Džambin odlazak, bez obzira na svima znanu verziju događaja, prikazan šturo, bez spominjanja izvjesnih imena, a svi znamo… Džej je ipak bio ultimativna provokacija.

U vlastitom scenariju, zamišljenom u glavi još početkom devedesetih, rekao je kako je Kusturica propustio da u svojim filmovima o Romima pokaže glavno – da svaki Ciganin želi “belu ženu”. Ni manje ni više svoj filmski seks Džej je zamišljao s Anicom Dobrom, dok Husa dobiva samo platonsku romansu s plavokosom Ninom, nedostižnim idealom tog višeg bijelog dorćolskog svijeta. 

Kasnije izjave pokazale su, za razliku od filma, kako Džeju ovaj ideal ipak nije ostao nedosegnut, samo je valjalo pronaći pravi ključ. “Pa svaka riba voli pare”, govorio je, “ako ja jedem biftek, neš ti da jedeš poparu!”

Zašto uopće Nedelja?

I na kraju… Nedelja. 

Čak i kada sve rečeno stavimo po strani i progledamo kroz prste, ne možemo a da se ne zapitamo zbog čega se film uopće zove tako.

Spoj duboke, iskreno proživljene životne tuge i nepatvorene zarazne radosti u jednom čovjeku – to je bio Džej. Dva ekstrema, oba autentična i prepoznatljiva. Čovjek koji pjeva Živote ženo bez morala, Gde ću sad moja ružo, Zar ja da ti brišem suze, Upalite za mnom sveće, Nedelju, isti je onaj koji pjeva Lubenicu, Seksi ritam, Jedan dva, Mrak Mrak – kao da želi poručiti da vrlo dobro zna što je tuga koju smo svi iskusili, ali istodobno nastavlja plesati i skakati kao opsjednut potvrđujući da ga život nije slomio.

Nedelja, tekstualno i vokalno najdublje poniranje u tugu, dolazi nam u filmu niotkuda i nakalemljena je na njegov kraj prije kao neadekvatni ukras nego kao plod iznikao iz čvrsto ukorijenjene priče. Svečani ručak u mahali s cijelom obitelji na okupu, na koji Džej često nije dolazio jer ga nisu puštali iz doma, trpeza za kojom su svi zajedno bez njega, ovdje se niti spominje niti dramaturški gradi da bi emotivno uspjela kulminirati u završnoj sceni koncerta.

Monolog kojim bi Husa objasnio ovo Marini Tucaković (sjajna Milica Janevski), da bi onda ona suštinu pretočila u čuvene stihove, jednostavno se morao naći u filmu koji se ovako zove, ali njega nigdje nema. S druge strane, ratni ambijent 1991., kada pjesma izlazi i kada mnogi sinovi odlaze na put bez povratka, ambijent sahrana poginulih u mafijaškim obračunima na kojima se Nedelja pjeva, rasturene obitelji u vihoru rata zauvijek lišene svečanog nedjeljnog jedinstva do današnjih dana – sve je to također ostalo u nefilmskom prostoru da ne bi ovu populističku limunadu učinilo previše gorkom svima onima koji stoje u redu (kao nekoć za mlijeko ili deviznu štednju) tražeći kartu više.

Za to vrijeme, sačuvan od zaborava u jednoj od brojnih snimki iz prošlosti, Džej nam prepričava svoju genijalnu viziju razgovora sa Svetom Petkom u snu iz zamišljenog scenarija za film o sebi – u njemu on pita sveticu: “Zašto sreću daješ samo belim ljudima, a Cigane u blagoslovima redovno zaobilaziš”, na što mu ona odgovara na čistom romskom.

“E sad”, kaže Džej: “Zamisli da ti sveti čovek odgovara na ciganskom u snu… Mislim, to su te neke stvari, razumeš, za film, koje još nisu viđene. I to bi bio štos.”

Uistinu, bio bi, ali oni koji bi imali dovoljno vizije, duha i muda da takav štos sprovedu u djelo izgleda da se još uvijek kriju negdje u gomili, ako ih uopće i ima.