SEZONA je Oscara i možemo opet pričati o tome kako je ova ceremonija propala i biti u pravu, kako je sve manje zabavno i opet biti u pravu, kako nema smisla ni gledati… i opet biti u pravu.

Najveća greška koju možemo napraviti jest govoriti o mjerodavnosti Oscara i kako se nekad davao stvarno najboljima, a sada ne. Međutim, to je daleko od istine – ova je nagrada od svog osnivanja uručivana kako vjetar puše, a nepravdi na dodjeli je bilo još od tridesetih godina prošlog stoljeća. Bez obzira na to što nam se čini da ih sad ima više, zapravo to i nije slučaj. Jednostavno je sad kvaliteta na znatno nižem nivou pa, kad netko nedovoljno kvalitetan osvoji nagradu, to obično znači da je najmanje nekvalitetan od svih i na taj način bi trebalo i gledati.

Ali irelevantnost Oscara je druga tema, sada se bavimo zabavnijom stranom i nekim od najzanimljivijih utrka za najbolji film u njegovoj dugoj i donekle plodonosnoj povijesti. Budući da je utrka uvijek najprivlačnija kad je dvoje natjecatelja – to nam potvrđuje i današnji “il si naš il si njihov” politički i društveni narativ koji je postao gotovo pa univerzalan – ovog se puta nećemo baviti onim utrkama koje su imale tri ili više ravnopravnih natjecatelja (1941., 1967., 1975., 1976., 1994. itd), već onima koje su se svele na borbu jedan na jedan.

Naravno, Oscari su šarali s brojem kandidata za najbolji film, pa ih je prvo bilo tri, pa pet, pa deset, pa opet pet, pa opet deset, ali to je sad nevažno i gledat ćemo samo one godine kad su se dva filma jasno iskristalizirala kao veći favoriti od ostalih i tko je na kraju pobijedio. 

Odabrali smo njih deset i danas idemo s prvih pet dvoboja, naravno, kronološki.

All About Eve / Sve o Eve vs. Sunset Boulevard / Bulevar sumraka (1950.)

Odmah da kažemo, broj u zagradi predstavlja godinu kad je film izašao, ne onu kad se održala ceremonija, a ovaj duel nam je donio jednu od ljućih borbi u eri Starog Hollywooda i, ono što je još bitnije, to su dva filma o kojima se priča i danas kao o remek-djelima američkog filma.

A upravo se oba djela bave glumačkim poslom, slavom koja dođe i ode, zavišću i odnosima u industriji zabave/kulture, oba su mračan prikaz iza glazure glamura i nijedan film prije ova dva nije tako ogolio istinu o tome koliko je zapravo sve foliraža baš na događajima poput Oscara. 

Zasluženo ili ne, trijumf je odnio All about Eve u borbi za najbolji film, usput i za najbolju režiju (Joseph L. Mankiewicz), a Wilderova filmčina je ostala praznih ruku u najjačim kategorijama. Ako se sjetimo da je Judy Holiday za ekstremno iritantnu ulogu u Rođena jučer uzela statuu u kategoriji najbolje glumice, možemo reći da je to jedna od većih krađa jer su i Bette Davis i Anne Baxter za Eve, a pogotovo Gloria Swanson za Bulevar više zaslužile od nje.

Sve u svemu, All about Eve je slavio nad Bulevarom sumraka, pa, bez obzira na to što je gubitnik za 1% slavljeniji film u filmskim čitankama, ne može se reći da je ova presuda bila prevelik zločin jer je i Mankiewiczev klasik upravo to – klasik.

Lawrence of Arabia / Lawrence od Arabije vs. To Kill a Mockingbird / Ubiti pticu rugalicu (1962.)

Jedino što naizgled povezuje ova dva filma jest činjenica da se radnja ne odvija u vrijeme izlaska, već da su oba smještena u raniji period 20. stoljeća, Lawrence u Prvi svjetski rat, a Rugalica u Alabamu tridesetih godina. David Lean je režirao Lawrencea i to je udžbenički primjer za režiju epskog spektakla. Naravno da je osvojio Oscara za svoj rad, ali je i samo ostvarenje proglašeno najboljim filmom na ceremoniji. 

T. E. Lawrence je, dakle, savladao Atticusa Fincha, no gorak ukus Lawrenceovim fanovima u ovoj borbi ostavlja činjenica da je ipak Gregory Peck za ulogu Atticusa u Rugalici nagrađen za najboljeg glumca, dok je Peter O’Toole ostao čekati povoljniju priliku koju nikad nije dočekao.

O’Toole je ušao u povijesti kao glumac s najviše nominacija (8) bez osvojenog Oscara, a vjerojatno mu je ova čak bila i najbolja šansa jer je zaista veći od života u ulozi Lawrencea. Ipak, nešto skladniji Peck je ugrabio svog jedinog pozlaćenog čovječuljka, a kasnije je AFI njegov lik odvjetnika Atticusa koji se bori za rasnu ravnopravnost proglasio najvećim herojem američkog filma.

Tako da jest neke bitke dobilo djelo Ubiti pticu rugalicu, ali onu za najbolji film nije i ona je pripala Lawrenceu od Arabije. Još jednom treba istaknuti, najboljem epskom spektaklu ikada.

The French Connection / Francuska veza vs. A Clockwork Orange / Paklena naranča (1971.)

Godina koja je dovela filmsko nasilje i brutalnost na (naj)viši level, pored ova dva naslova tad su izašli i Psi od slame Sama Peckinpaha, Prljavi Harry i Uhvati Cartera, ali budući da nijedan od ta tri nije nominiran, borba se svela na Friedkinove i Kubrickove predstavnike ljudskih grozota i krvoprolića.

I tu su Ameri imali pred sobom lose/lose situaciju jer se nešto kontroverzno i brutalno moralo okititi pobjedničkim perjem, pa su izabrali Francusku vezu jer su tu mogli pažnju skrenuti na spektakularnu scenu jurnjave i izvanvremensku ulogu Genea Hackmana, zbog čega se manje govorilo o poruci filma koja sve najgore kaže o tadašnjem stanju u američkom društvu i apsolutnoj propasti kojoj se prisustvovalo.

Kubrickova Naranča je ipak bila još žešća, direktnija u svom prikazu i kao takva manje poželjna za pobjednika. Svakako se nije moglo pogriješiti jer su oba filma apsolutna djela genijalnosti i oba redatelja su bila na vrhuncu moći kad su ih snimali.

The Godfather Part II. / Kum: 2. dio vs. Chinatown / Kineska četvrt (1974.)

Ovaj dvoboj je izuzetak jer je zapravo postojao treći nominirani film koji je jednako kvalitetan i značajan kao ova dva, Prisluškivanje Francisa Forda Coppole. Međutim, to djelo nije ni s približno mnogo pompe ispraćeno kao Kum 2 i Kineska četvrt, tako da te godine nije bilo realan natjecatelj za titulu i zato ga sad zanemarujemo iako to ničim konkretnim nije zaslužilo.

Coppola je, dakle, iste godine imao dva nominirana filma i jedan je morao biti pobjednik, a naravno da je to bio drugi dio Kuma, najbolji nastavak svih vremena, koji je možda čak i kompleksniji i kvalitetniji od originala. 

Ipak, Kineska četvrt je bila više nego dostojan protivnik i neonoir Romana Polanskog bi u gotovo svakoj drugoj godini lagano trijumfirao. Međutim, nije se moglo protiv Corleoneovih, mufljuzi su to.

Zapravo se glavni duel ove ceremonije trebao voditi između Pacina i Nicholsona u borbi za najboljeg glumca, oni su nikad bolje iznijeli na plećima dva navedena filma, ali na kraju je trofej kući odnio Art Carney ni kriv ni dužan za film Harry i Tonto. I u ovoj situaciji, kad se nije moglo promašiti, Hollywoodu je ipak nekako to uspjelo.

Annie Hall vs. Star wars / Ratovi zvijezda (1977.)

Što god mislili o dva filma iz ovog dvoboja, mora se priznati da je simpatično što je mala gradska priča o neurotičnom (naravno) Woodyju Allenu ušla u okršaj s intergalaktičkim putovanjima, pucnjavama i eksplozijama koje pomiču svemir. Kao otprilike ona borba Spužve Boba protiv Neptuna u pravljenju pljeskavica, klasičan sudar Davida i Golijata, pri čemu je David nikad sitniji i neugledniji, a Golijat nikad blještaviji. I pobijedio je – David.

Utjeha za Ratove zvijezda je ta što je film postao najprofitabilniji u povijesti kinematografije i razvio je biznis Georgeu Lucasu tako da ni danas ne zna koliko milijardi ima na računu pa mu, dok nos briše novčanicama, vjerojatno nije ni važno što ga je omaleni Woody Allen porazio sedamdesetih na Oscarima.

A nije nezasluženo, Annie je stvarno donijela najbolje od Allena i njegovog delanja po uzoru na europske autore kojima se divio s primjesama svoje (pre)židovske ličnosti. Kasnije je više puta pokušao napraviti nešto slično i uspijevao možda iz svakog desetog ili petnaestog pokušaja približiti se kvaliteti Annie Hall. Naravno, nikad nije premašio uspeh koji je ovo djelo zabilježilo, ali ima i do toga što su ljudi uvijek mislili da je u pitanju nastavak istog filma.

U sljedećem tekstu donosimo preostalih pet dvoboja, ostanite uključeni…