MAESTRO je dosadan film o zanimljivom čovjeku. Djelo je negenijalnog glumca i redatelja o jednom geniju. I nije lako to reći ni napisati, pogotovo kada je jasno koliko je truda i rada Bradley Cooper uložio da bi napravio svoju odu jednom od najvećih američkih skladatelja 20. stoljeća, Leonardu Bernsteinu, i kada se jasno vidi koliko su mu sama tema, lik i djelo dotičnoga značili.

Da ima neke tajne veze između dvojice, potvrdila su i Bernsteinova djeca, rekavši u jednom od intervjua da sada, kada su vremenski udaljeni od svega, mogu istaknuti koliko sličnosti ima između njih dvojice, makar što se tiče intenziteta, fokusa i perfekcionizma. 

I tko smo mi onda da sudimo?

Nepoznanica većini gledatelja

Za većinu današnjih gledatelja Leonard Berenstein je nepoznanica. Dok se traileri nisu pojavili, to je bilo ime koje zazvoni u glavi kad ga čujemo, cimajući nas iz letargije i tjerajući da se zapitamo: “Hej, pa tko je bio taj? Zvuči poznato.”

Za učeniju manjinu to može biti točan odgovor u Potjeri: “Haa, pa da, znam, on je skladatelj koji stoji iza West Side Storyja! Naravno da znam tko je u pitanju.”

Rijetki, ali zaista rijetki su oni koji njegove dirigentske ili klavirske izvedbe, njegove opere i kompozicije, bilo klasične, bilo filmske, kontinuirano slušaju i smiju se i zgražaju nad našom općom nepismenošću. Ali u tome i leži problem. Staro je pravilo da kvalitetan biopic upravo onoj neupućenoj publici najprije valja biti zanimljiv.

Onima koji o dotičnoj ličnosti ne znaju gotovo ništa nju valja približiti, ne nužno sasvim povijesno točno, no više točno u duhu, učinivši da taj život postane univerzalno važan i svima prepoznatljiv, bez obzira na to jesmo li djela prije poznavali ili ne. 

Nažalost, ovdje se to ne događa.

Maestro je sastavljen od dijelova koje možemo rastaviti i diviti im se. Fotografija je sjajna, briljantna, naročito u prvom, crno-bijelom dijelu filma, gdje možete zaustaviti bilo koji od kadrova i razglabati do iznemoglosti o rasvjeti, sjenama, kadru, poziciji likova…svemu. Kostimi su odlični.

Maska je također besprijekorna – Bradley Cooper nešto podsjeća na Bernsteina, ali kako filmsko vrijeme prolazi i idemo iz pedesetih ka sedamdesetim, efekti su zaista suptilni i funkcionalni i čine da u nekim scenama sličnost postaje, kako Amerikanci vole reći – uncanny. Režija je uglavnom dobra, mada Cooper nikako nije Scorsese, koji je prvobitno trebao režirati ovu priču. 

Carey pojela Bradleyja za doručak

I napokon gluma – prije i iznad svih Carey Mulligan. 

Nisam mjerio screen time ovo dvoje i vjerojatno je Bradley dulje u kadru od svoje partnerice, ali kada su zajedno, ona ga jednostavno jede za doručak. Kada je sama, briljira u ulozi glumice Felicije Montealegre, Bernsteinove životne suputnice i anđela čuvara, žene koja je skoro trideset godina trpjela radioaktivni sjaj njegova genija. I nećemo pogriješiti ako kažemo da je, više nego o njemu, ovo ustvari film o njoj. Da je ovo njen biopic, koji predstavlja sve kroz što prolaze oni koji se nađu smrvljeni pod stopama takvih kreativnih kolosa.

Mi nismo svjedočili ovim događajima, ali ako si dozvolimo povjerovati kako je prikaz većinom faktografski točan, on nam govori da je Leonard bio veliko dijete nadahnuto glazbom, ljubitelj ljudi i društva, ponekad bezosjećajni narcis sklon povrjeđivanju bližnjih zbog svojih kaprica, ljubitelj mladih muškaraca, čovjek koji je htio udahnuti život u sebe u svoj punoći i izdahnuti ga u muzici. Čovjek koji u srcu, kako i sama Felicia kaže u trenutku njihovog pomirenja, nije imao nimalo zlobe i mržnje.

Ali i da jest, kao što rekosmo, ovaj film nam to nije ispričao ni pokazao. On se, umjesto na glazbenoga genija, skladatelja, erudita, pijanista i teoretičara, više fokusira na tog seksualno gladnog i devijantnog čovjeka koji vara ženu s mlađim muškarcima i trpi posljedice takvoga života. I svakako – bio je i to neizostavan dio njegove ličnosti, ali nikako nešto čemu bi valjalo posvetiti toliko pažnje a da opet ne saznamo gdje mu je srce zaista ležalo.

Jesmo li, osim blesavog starca kojeg vidimo da juri za nekim klincima po njujorškim fancy partijima, imali duboko podijeljenu ličnost koja je možda na toj strani pokušavala pronaći ljubav? Čak i da je u pitanju bio samo zov puti i hir, nismo sigurni da nam je to rečeno i objašnjeno, opet se vraćajući na problem fokusa – jer na svijetu je mnogo muževa varalica i lažova koji vode upravo ovakav život, a zaista malo je genija poput Bernsteina.    

Centralni dio filma čine fragmenti, isječci iz bračnog i obiteljskog života ovog para, lijepo uslikani, ali uglavnom dosadni, kroz koje nas Bradley ni s maskom i glumačkim naprezanjem ne umije onako zavesti karizmom kako je Bernstein zavodio svoje studente i publiku. Jednostavno, ovdje fali vezivnoga tkiva, osjećaja fokusa i kontinuiteta.

Ravnodušnost

Fali onoga što u jednoj od posljednjih scena mladi student, učeći dirigiranje, pokušava naći, a ne umije, a onda mu Berenstein priđe, mahne ispravno rukama s lakoćom i orkestar izvodi melodiju na ispravan način. Bradley to možda umije uraditi u njegovim cipelama, maskiran u njega, da mi povjerujemo da je tako u filmskoj zbilji, ali u ukupnom dojmu, bez obzira na pojedinačno dobre elemente, izostaje emocija, izostaje empatija, magija – ono što umjetničko djelo čini velikim.

Kao da imamo jednu muzičku izvedbu kompozicije koja je sklopljena točno i odsvirana tehnički ispravno, sa svakim pogođenim tonom, ali koja nas, osim što možemo pohvaliti ukupno umijeće njenog tvorca i izvođača, ostavlja prilično ravnodušnim, ne uspijevajući nas pokrenuti.

I naposljetku, kada dođemo do završnice i do trenutka kada bolesna Felicia provodi svoje posljednje dane uz svog muža, koji shvaća da ju je ipak volio, teško nam je osjetiti katarzu, iako znamo da je naš redateljski dirigent od nas to očekivao. Dometi Bernsteinova genija i glazbe, nažalost, ostaju nedosežni za njihov filmski ekvivalent.