DA ODMAH uštedimo vrijeme i trud svima – ako ovih dana na Netflixu naletite na Erica i nemate baš pametnija posla, možete ga slobodno pogledati. Svakako, za sve die hard Cumberbitches ovo je vjerojatno must, ali ne spada u panteon njegovih najboljih uloga, niti u sam vrh produkcije u kojoj se ovaj glumac pojavljivao. Također, ako ste baš ljubitelj policijskih procedura, i svih njihovih općih mjesta, vjerojatno će uspjeti da vas zadrži uz ekran za svojih podnošljivih 6 epizoda, ali opet, vrlo brzo ćete ga zaboraviti kada vas novi val hiperprodukcije u sljedećem mjesecu preplavi novim sadržajima, bez obzira na čudnovati dodatak kojim vas pokušava kupiti.

Nije uljepšano

Gledano izvana, samo na osnovu sinopsisa, Eric djeluje potencijalno zanimljivo. Na prvom mjestu odluka kreatorice Abi Morgan (pisala scenarije za Iron Lady i Shame, oba iz 2011.) da ovu priču smjesti u osamdesete nije vođena željom da se među gledateljskom populacijom još malo izmuze nostalgični osjećaj koji nas vodi serijama poput Stranger Things, ili brojnim remakeovima filmova koji su u to vrijeme bili popularni a primarna publika im je sada u srednjoj dobi.

Osamdesete u kojima se Eric događa, nisu zašećerene, stilizirane, filmske osamdesete, već pretendiraju na izvjesni stupanj verizma koji bi trebalo da bude rezonantan s današnjim društvenim i političkim trenutkom u Americi i New Yorku. New York u ovoj seriji je prenaseljena babilonska gungula, koja prije nalikuje habitusu u kom se kretao Travis Bickle, no onaj kroz koji bi se vozale Ninja kornjače.

Ulice su prljave i prepune beskućnika, svuda unaokolo su moralno upitni klubovi i diskoteke u kojima se mladi momci (i djevojke) podvode perverznjacima, AIDS vreba s vrhova špriceva i vrhova pimpeka, policija je rasistička i brutalna, a iznad svega toga, mnogo katova iznad tla, nalaze se otmjeni stanovi NY buržoazije i studiji lokalnih TV stanica koji emitiraju standardne eskapizam epohe.

Upravo u jednoj takvoj emisiji po imenu Good Day Sunshine, sličnoj popularnoj Sesame Street radi i Cumberbatchov Vincent Anderson – lutkar i glasovni glumac, glavna kreativna snaga iza ovog programa.

O čemu se radi?

Vincent je naravno kao i većina Cumberbatchovih dosadašnjih likova – genije, makar u svojoj branši, međutim, također, notorni alkoholičar, neurotik, ovisnik o kokainu, očajan muž svojoj partnerici Cassie (Gaby Hoffmann) i još očajniji otac njihovom devetogodišnjem djetetu Edgaru (Ivan Morris Howe) talentiranom klinji koji je naslijedio očeve darove i sada se iz sve snage trudi privući njegovu pažnju.

Nakon jedne od mnogobrojnih svađa između majke i oca kojoj prisustvuje, jutro poslije Edgar biva ostavljen od strane Vincenta da sam ode do škole koja se nalazi “samo” nekoliko blokova dalje. I tu mu se naravno gubi svaki trag, a Vincent i Cassie sa suočavaju s vjerojatno najvećom noćnom morom svakoga roditelja – nestankom djeteta, i to još nestankom djeteta u, makar po zvanju, najvećem gradu svijeta.

Osim spomenutog verizma, ovdje se krije i drugi razlog zašto je show smješten u osamdesete, a on se odnosi na praktičnost i služi funkcionalnosti priče – komunikacijska mreža tada još uvijek nije bila toliko razvijena i digitalizirana kao danas. Svijet je bio analogan, što je samo pojačavalo odsječenost i očaj roditelja lišenih svih internetskih pogodnosti za apele i širenje vijesti, primoranih da dijele letke s likom nestalog djeteta na ulici ili da provode sate u kući čekajući da im telefon zazvoni.

U priču potom ulazi i crni detektiv Michael Ledroit (McKinley Belcher III) iz odjela za nestale osobe, čija istraga nas polako uvodi u podzemni svijet velike metropole, otvarajući priču u raznovrsnim socijalno angažiranim pravcima. 

No, u tom trenutku nailazi i glavni twist i ciljani prestige s kojim bi nas serija htjela kupiti. Lud od brige, vodke i kokaina, Vincent u kaosu dolazi na sumanutu ideju – prije nestanka, Edgar mu je govorio o svojoj ideji za novu lutku/lika kojeg želi napraviti za očevu emisiju.

Tijekom tog razgovora Vincent je prema dječaku pokazao aroganciju i surovost, izazivajući i obarajući njegove ideje, međutim, sada mu se lutak po imenu Eric vraća kao košmar i on odlučuje da, umjesto da pomogne ženi u tabananju newyorškim ulicama, sam Erica napravi i ubaci u svoj program ne bi li ga Edgar od tamo gdje je pobjegao vidio, shvatio da ga otac voli i odlučio se vratiti doma. Ideju da je mališa otet, ili ubijen, on jednostavno ne želi prihvatiti.

Kulminacija ludila

U kulminaciji ovog ludila pojavljuje se i sam Eric, skoro dvometarska dlakava muppet kreatura s rogovima, koju Vincent vidi kao stvarnu u vremenu i prostoru, koja ga podbada, provocira, savjetuje, komentira i s njime se raspravlja, te Vincent u nastavku serije drugim likovima kada popusti i praznom prostoru kraj sebe drekne – UMUKNI! djeluje kao potpuni luđak. Razumljivo, na simboličan način, smisao ove lutke može nam dati i treći razlog zbog koga se vraćamo u osamdesete.

Eric bi trebao funkcionirati kao potisnuti sadržaj Vincentove ličnosti – čudovište u koje se vremenom uslijed slave i opsjednutosti poslom, pretvorio i tako reflektirao u svijesti svoga djeteta. Istodobno, on je refleksija potisnute svijesti cijeloga grada, jungovski rečeno – kolektivnog nesvjesnog, materijaliziranog u dječjoj lutki koja je na finoj granici između strašnog i dobroćudnog. Nježni div, poput lika Carol iz Where the wild things are, od koga dijete prvo ustukne, a onda osjeti sažaljenje jer vidi svu odbačenost i tugu koju i samo nosi u sebi, a onda se poželi izgubiti u tom veliko krznenom zagrljaju.

Na prvom pitchu za lika pred glavonjama iz studija, Vincent, pozajmljujući mu glas, govori upravo to – “osjećam se usamljeno, a ponekada je tako mračno dolje u tunelima”, misleći naravno na podzemni sustav željeznice u kojoj nekoliko desetina tisuća beskućnika, te, i dan danas itekako aktualne američke loše savjesti, svakodnevno obitava, jede i spava.

Ovako uspostavljenom vezom sa sadašnjim trenutkom, kreatorica serije pokušava da svoju publiku upita koliko se doista toga promijenilo za ovih četrdeset godina povodom osnovnih životnih pitanja u Americi. U sjeni Edgarovog nestanka ostaje drugi, naizgled manje važni nestanak – crni tinejdžer po imenu Marlon Rochelle, nestao je u istom kraju samo godinu dana ranije, ali istraga je naravno stala, a njegova mati, presahla od tuge i brige, dolazi gotovo svakog dana u policijsku postaju tražeći odgovore.

S obzirom na to da je on bio crn, da je bio gej i iz siromašne obitelji, dakle pripadnik tri najprokaženije društvene grupe u tom trenutku, njegov nestanak nije ispratila ni približno ista mobilizacija snaga kao što je to u slučaju Edgara, čiji su roditelji bijeli, strejt i imućni, a djed i baba, Vincentovi roditelji, među najbogatijima u gradu.

Narativno platno dakle, na kome nam se ova slika  NY-a predstavlja, daje nam vertikalnu perspektivu nalik onoj u seriji Wire (uzmimo ovo naravno s rezervom), od klošara iz podzemlja, vlasnika gej klubova gdje se svodniče maloljetnici, lučkih radnika koji nadgledaju šverc droge (Sloveni, normalno, kao i u Žici) korumpiranih pandura i šefova policije, preko finog svijeta iz industrije zabave, glumaca i producenata potencijalnih junaka Woody Allenovih filmova, gej detektiva u dubokoj ilegali Ledroita i njegovog od AIDS-a bolesnog partnera, pa sve do samog vrha – gradonačelnika, bogataša, same “soli zemlje” koja je posuta u gradske temelje.

I na sve to robusni Eric, kao skoro pa fantazijski element, koji prati Vincenta kao sjena i pokušava učiniti da ovo ne bude samo ravna priča o otmici i društvu u okviru koje se odigrava. 

Ipak nije savršeno

No, na kraju, opći je dojam da svi ovi elementi ipak nisu saživjeli u savršenom suglasju i da seriju, i pored svih zanimljivih detalja, doista nemamo po čemu posebnom zapamtiti. Eric, kao fokus i epicentar nije loš, ali daleko je od memorabilnog lika, i svi ciljani monolozi i replike u kojima bi trebalo da zasija i opravda svoje postojanje, djeluju pomalo neuvjerljivo i ne poentiraju s dovoljnom žestinom, niti u njemu kao kreaturi ima karizme i duha po kojom bi se izdvojio iz mora drugih suvremenih fantazijskih kreacija.

Isto je i sa samom pričom i glavnim misterijama, odnosno pozadinom sustavnog zla koje bi nam se trebale otkriti. S obzirom na to da nam je, kao već iskusnim gledateljima američkih programa (mada je kreatorica ovoga Velšanka) odavno jasna uzročno posljedična veza i proceduralna logika po kojoj će se sve odvijati – ovdje za nas nema previše iznenađenja i nekako se na kraju sve rasplete na očekivan način s odgovarajućom angažiranom poantom.

Kao vrlo inspirativna, ostaje replika jednog od likova, Vincentovog kolege lutkara iz programa Good Day Sunshine zlosretnog Lenni Wilsona, koji na pitanje Cassie – “zašto toliko voliš lutke?”, odgovara – “zato što govore ono što mi ne smijemo.” Nama ostaje da se pitamo – kako li bi izgledala serija u kojoj bi lutke zaista izgovarale ono što Amerika ne smije i ne želi čuti?